Pružila mi se prilika za malo upoznati Kopenhagen, pa zašto ne…
Pripremajući se za put, ispalo je da početak veljače baš i nije idealno doba godine za posjet, što se i pokazalo uglavnom točnim. Srećom, nisam zimogrozan (a i ova zima je prilično topla), navikao sam na vjetar, a kišu i rosulju sam uspješno ignorirao. Svejedno, problem je što neke stvari nisu baš dostupne do proljeća, npr. Hven…
Prošle godine sam iskoristio sličnu situaciju za posjet Berlinu, i taktika šetanja, da ne kažem lutanja, gradom (OK, bilo je i vođenih pješačkih tura) se pokazala odličnom. Kako sam na raspolaganju imao samo jedan dan, večer ranije sam odvojio pola sata i pokušao bar otprilike odlučiti što obići. Znao sam da želim otići u planetarij, i da ću u nekom trenutku sigurno osjetiti glad. Poučen prošlogodišnjim iskustvom s ručkom u Berlinu (dakle, ako planirate otići na ručak u restoran koji ima doslovce dva stola, rezervirajte, ili bar izbjegnite vrijeme kad su svi na ručku) iskopao sam mjesto s tradicionalnom kuhinjom u blizini planetarija, a kad sam već u Kopenhagenu, moram i mahnuti maloj sireni… Tražeći mjesto gdje se nalazi sirena primijetio sam zvjezdastu strukturu koja me zaintrigirala, i to mi je sve zajedno izgledalo kao sasvim OK plan.
Pa, krenimo redom.
Iskoristio sam vlak od hotela do sirene, zaključio da je dovoljno pratiti Japance, i sugirno ću naći što tražim. Usput nailazim na oveći spomenik, i odmah pomislim kako se radi o spomeniku palim borcima… Kasnije sam saznao da se radi o spomeniku mornarima trgovačke flote poginulima u WW 1, skoro sam pogodio.
Kod sirene nailazim na gomilu ranije spomenutih Japanaca, pa brzo produžujem dalje.
Sjećate se zvjezdaste tvorevine? Od vlaka prema sireni djelomice se prolazi pored iste. Izgledalo mi je kao nasip, okružen vodom, a onda sam primijetio top (kao iz gusarskih filmova) na jednom kraku, i nekakvu zgradu u fazi obnove, a u pozadini i vjetrenjaču… I gomilu joggera koji veselo trčkaraju uokolo Bit će da je nekakav muzej.
Dolazim na ulaz, i primjećujem pravila ponašanja… OK, stvarno je muzej, kulturna baština, tako nešto… Zapravo, nije… Radi se o vojnom objektu, ali je otvoren za javnost. Ne baš svi dijelovi, ali neću zaobići šetnju po bedemu.
Vjetrenjača mi je nažalost ispala mutno…
Nastavljam obilazak, i odlučujem prošetati do ručka i planetarija, malo skrećem prema Nyhavnu, jednom od kanala. Na kraju se nalazi nedovršeni most (mislio sam da toga ima samo kod nas), i kazalište, dok se preko puta smjestila nova zgrada opere, i otok papira (Papirøen), street food market. Obilazak ostavljam za slijedeći posjet… Sam Nyhavn me podsjeća na naša turistička mjesta na obali, restoran do restorana, nedostaju samo konobari koji navlače goste. Možda ima i toga čim se vrijeme proljepša…
Ručak u tradicionalnom (bar se takao reklamiraju) restoranu Frk. Barners kælder. Ugodno, možda malo skučeno mjesto, prijazni konobari. Kad sam već na sjeveru, moram probati haringe, odlučujem se za mariniranu varijantu, uz koju se poslužuje raženi kruh i svinjska mast… Uz hranu, konobar preporučuje i domaću (domaći) Akvavit, koja se također tradicionalno pijucka uz haringu, po principu, zalogaj haringe uz gutljaj akvavita.
Za kraj, odlazim u planetarij. Iako se nude i projekcije raznih filmova, odlučujem se samo za razgledavanje trajne postave. Planetarij zapravo priča o sunčevom sustavu, a postoji i aplikacija koja pobliže opisuje pojedine eksponate. U posebnom ogranku je i dio gdje se najmlađi mogu educirati kroz razne igre (upravljanje svemirskim brodom, kviz…).
Volio bih se jednom vratiti, ali definitivno u neko toplije doba…
